Strast, snažna riječ.
Podsjeća me na ljubav, čitanje, pisanje, fotografiju, biciklizam, strast prema življenju, život u punini, dani koji, naizgled obični, imaju barem neki dio gdje se osjećamo potpunije, malo žustrije, s malo više entuzijazma pa i prema tome valja imati strast.
Strastvena sam prema novim idejama koje mogu upotpuniti liniju vrijednosti po kojoj kročim.
Tako sam se, nedavno, strastveno upecala na jednu genijalnu ideju koju sam odmah poželjela podijeliti.
Naime, kad je Jelena Kolarić Radojčin na svome Instagram profilu odnosno na blogu podijelila post u kojem piše o reading date-u moje tijelo je imalo onaj divni trenutak prihvaćanja i aha-trenutka.
Knjiga u torbi i ja, strastveno druženje dugi niz godina.
No, za to nikada nisam imala ime.
A sada kada to imamo kako nazvati vjerujem da bi ovo moglo poslužiti svima da se otisnu iz zone svog komfora i u nekom novom ambijentu te uz kavu pročitaju par stranica odabranog štiva.
S činjenicom da je Jelena po struci profesorica književnosti koja piše, fotografira i slaže svoj obiteljski okvir kao majka dvoje djece – uvjerena sam da nam ima štošta ponuditi i educirati nas primjerom iz vlastitog iskustva kojim se uistinu može pohvaliti.
Jelena skupa sa svojom kćeri odlazi na reading date, o tome je pisala na svome blogu.
U skladu s onim kako ju ja vidim – kroz sve one svakodnevne radosti u čijim trenucima uživa, danas ćemo se zadržati na temi kojom se bave tek rijetki.
Roditelji, djeca i čitanje.
Uživajmo!
Draga Jelena, voljela bih da nam prije svega približiš ovu svoju ideju, kako je do nje došlo, kako ste i kada kćer i ti krenule prakticirati to druženje uz knjigu?
Draga Inga, hvala ti od srca na pozivu, što si prepoznala našu ideju i pozvala me da razgovaramo o ovako nježnoj, škakljivoj a važnoj temi. Zadovoljstvo mi je i čast.
Prošle godine, negdje baš u ovo vrijeme, s kćeri sam obilazila knjižare u Novom Sadu u potrazi za jednim rođendanskim poklonom. Kako nigdje nismo uspijevale da pronađemo knjigu koju smo tražile, na kraju smo ušle i u knjižaru koja nam, do tad, nekako, nije bila usput. Brzo smo shvatile da smo se našle u objektu drugačijem od svih u kojima smo do tad kupovale knjige. Bio je to jedan šarmantan prostor, u kom, osim što se knjige prodaju, ljudi ih polako prelistavaju, čitaju uz kavu ili čaj, rade na svojim laptopima i slično. Kao da je vrijeme odjednom stalo i kao da nije postojalo ništa važnije od tog trenutka u kom smo bile samo mi i knjige. I, prilično očekivano, Simona je pitala : “Mama možemo li i nas dvije ostati ovdje da malo čitamo i popijemo sokić?” Bio je to naš prvi reading date koji traje do danas.
Bar jednom mjesečno spakujemo svaka svoj ceker, nerijetko usput prvo svratimo u biblioteku i uputimo se na mjesto na kojem ćemo zajedno provesti sat-dva samo čitajući, najčešće uz kavu i sokić. Tijekom godine pronašle smo nekoliko ,naših’ mjesta… Zimi je to najčešće knjižara/caffe s početka ove priče, ljeti su to ušuškane bašte kafića ili klupa u parku, dekice na travnjaku. Nekako smo stvorile vrijeme koje je posvećeno samo knjigama i nama i tako je nastao reading date.
Vidjela sam toliko mnogo fotografija koje si osobno napravila dok tvoja kćer predano čita. Uistinu inspirirajuće, možeš li nam ukratko navesti put kojim ste se kretale kako bi ona danas bila ta djevojčica koja čita s mamom u biblioteci ili na nekom drugom mjestu? Vjeruješ li da je to upisano u karakterne linije ili ipak da ste to skupa razvile?
Hvala ti. Sigurna sam da smo svi autentični već svojim rođenjem, no u putu se nešto izgubi, nešto stekne, svakodnevni mali postupci grade navike i tako dolazimo do tih famoznih karaktera i dozvoljavamo da povjerujemo kad nam netko kaže da “nije tip za knjigu” ili da ne voli čitanje.
Naučiti čitanje nije isto što i voljeti ga. Baš sam o tome razmišljala nedavno, kada sam završila Bakmanovu knjigu Moja baka vam se izvinjava i na samom kraju su bile zahvalnice autora. Napisao je da se zahvaljuje svojoj mami što ga je naučila da čita, a nekoj sasvim drugoj osobi jer ga je naučila da čitanje zavoli. Bio je to moj aha trenutak.
Moja kćer nije znala niti sva slova, a kamoli da čita kada je krenula u prvi razred, ali je već bila strastvena prema knjigama. Imala je omiljenu ediciju romana, tada, Pet prijatelja, imala je omiljenog dječjeg pisca… Vjerojatno je to proizašlo iz naših svakodnevnih rituala – čitanja pred spavanje, odlaska u biblioteku… Sjećam se kako smo ljeti na plaži ležale na ručnicima a ja bih joj na glas čitala, često na iznenađenje prolaznika. Vjerujem da je zadatak učitelja da nauče djecu čitanju, ali da istinski uživaju u knjizi mogu ako odrastaju u takvom, podržavajućem okruženju.
Što se događa sa sinom? Ima li on afinitete prema slikovnicama, čitanju i razvijaš li i kod njega ljubav prema knjizi odnosno je li ga moguće uključiti u vaše rituale?
Ovo pitanje je sjajno. Često razmišljamo po difoltu, ako smo sa starijim djetetom prošli određeni put da ćemo ga na isti način proći i s mlađom djecom. No, u mnogim situacijama to baš i nije tako, možda se čini da koračaju istom stazom ali su u sasvim drugim cipelama. Simona je uvijek sama preuzimala inicijativu da uđe u knjižaru, prelista knjigu… Lav nije bio takav te smo ga spontano ubacivali u okruženje s knjigama. Trudim se da odvojim posebno vrijeme za svako od djece. Nekad idemo svi zajedno u biblioteku, a nekada se namjerno potrudim da ih odvedem različitim danima odvojeno. Pisala sam na svom blogu o tome kako odlazak u biblioteku mora biti posebno radostan događaj. Nakon što odaberemo slikovnice odemo po kokice ili sladoled, svratimo do parka i odmah ih prelistavamo. Vjerujem da ih treba usmjeravati ali nenametljivo i pažljivo. Prvih nekoliko puta smo izlazili iz biblioteke isključivo sa slikovnicama o superherojima ili Spužva Bobu što i nije štivo posebne književne vrijednosti, ali je važno dozvoliti im da se sprijatelje s knjigom. Malo po malo uz Spužva Boba smo nosili i ozbiljnija djela poput Prutka, Petsona te Grozona kojeg još uvijek nijedna slikovnica nije uspela da skine s Lavovog trona.
Rekla si mi da si istraživala temu čitanja, djece, uloge roditelja u toj priči. Što je tvoj osobni zaključak i kako bi potaknula roditelje da se više pozabave ovim segmentom obiteljskog nasljedstva?
Prije dvije godine sam za potrebe svog teksta istraživala ovu temu i prisustvovala jednom sjajnom Webinaru koji su održali eminentni dječji pisci iz naše zemlje, Od čitanja se raste. Mislim da je video još uvijek dostupan pod ovim nazivom na YouTube kanalu Detinjarije.
Slušajući njih tada i proživljavajući vlastito iskustvo samo sam klimala potvrdno glavom i na sve u sebi uzvikivala sa daaa da.
Vjerojatno ste nailazili na onu šaljivu fotografiju na kojoj roditelji sjede s telefonom u rukama, bez knjiga u svojoj okolini, i pitaju se zašto njihovo dijete ne želi da čita. Do sad sam potvrdila sebi da u roditeljstvu ne postoji moćnija metoda od osobnog primjera koji dajemo deci. Ipak, ovaj dio se teško može lažirati, ako zaista ne osjećamo ljubav prema čitanju, ako nikad ne pričamo o knjigama, ako ne posjećujemo knjižare i biblioteke redovno, malo je vjerojatno da će nam djeca povjerovati koliko je to uzbudljivo. Sigurna sam da za svakoga postoji bar jedan žanr koji će zadovoljiti njegove afinitete i vjerujem da nema loše knjige, mi je oblikujemo i udahnjujemo joj život čitajući je. Neka je prava za nas, neka za nekog drugog. Strast prema čitanju kod nas odraslih samo treba ponovo otključati i pokrenuti je, ona je u nama.
Točno je da nam ovu misiju danas mnogo toga otežava – izazovi digitalnog doba, pametni uređaji su svuda oko nas, neke lektire se nisu mijenjale desetljećima i često ne prate interese novih generacija… Ipak vjerujem da svemu možemo više ili manje doskočiti. Simona upravo vodi digitalni dnevnik čitanja i kaže mi da je to motivira da svaku knjigu analizira nakon što je pročita.
Možeš li izdvojiti nekoliko knjiga koje su na tebe ostavile snažan utjecaj i pomogle ti usmjeriti svoj život u skladu osobnih želja?
Nakon što sam diplomirala, par godina sam se tražila u svakom smislu te riječi. Popularnu psihologiju sam počela čitati tek kada sam se ostvarila u ulozi roditelja i u mnogome mi je olakšala taj put. Postoji jedna knjiga koja je tako jednostavna za pročitati je i razumjeti a nosi snažne poruke o roditeljstvu na sasvim drugačiji način. U pitanju je knjiga Robina Sharme originalnog naslova Family Wisdom from the Monk Who Sold His Ferrari (postoji prijevod knjige) i toplo je preporučujem roditeljima, posebno mamama. I danas se često vraćam toj knjizi, mnoge dijelove sam podvukla raznobojnim markerima i dovoljno mi je samo da je prelistam i vidim ih i već dobijem nadahnuće i snagu da nastavim da budem vođa najprije sebi a zatim i našoj deci.
Nekoliko godina sam dio jednog ženskog book cluba koji vodi moja prijateljica Lana (znam da je čitateljima vašeg portala poznata), i to je možda najljepše, samo moje, vrijeme u mjesecu koje provodim u smislenim razgovorima o knjizi. Uglavnom čitamo romane, i jedan koji bih od srca preporučila i koji je ostavio snažan utisak na mene je roman američke spisateljice Bonnie Garmus, Lekcije iz kemije.
Prije nekog vremena okušala si se u fotografiji, i po mom osobnom dojmu, imaš jako lijepu putanju i smisao za istu. No, ono što je pored izrazito lijepih vizualnih doživljaja kod tebe vidljivo jeste činjenica da ne skačeš iz prve brzine u petu. Uživaš u procesu, ulažeš mnogo u edukacije, imam osjećaj da je svaka tvoja kretnja smislena i planirana. Kakvu ulogu u tvom pristupu životu odnosno samootkrivanju imaju štiva koja čitaš, koliki su ti vjetar u leđa?
Hvala ti na ovim riječima draga Inga, znaš da su mi vjetar u leđa.
Upravo si napisala ključne riječi – uživanje u procesu. Možda u njima čuči rješenje zagonetke koju otkrivamo kroz čitav naš razgovor. Živimo u vrijeme u kojem je sve instant. Postoje instant, ubrzani, tečajevi gotovo svega. Poznanica mi je jednom rekla da joj djeca idu na ubrzani tečaj čitanja, druga poznanica mi je opisivala kako ide na instant trening na kom zapravo ne radi ništa, jedna sprava radi sve za nju i sve njene mišiće u tijelu…
Sve je instant i sve je na klik.
Pitam se kad smo prestali uživati u procesu.
Čitanje je zapravo proces čije zadovoljstvo osjećamo putem. U čitanju radost donosi svaka nova stranica knjige više nego ona posljednja kada je završimo i zatvorimo. Slično je i s fotografijom a vjerujem i sa svim sferama života. Život je proces i put u kom uživamo dok traje. Zaista osjećam dozu strahopoštovanja prema svim segmentima obrazovanja i edukacije i trudim se da pažljivo biram od koga ću usvajati znanje, iskustvo i vještine.
Na mom putu stjecanja novih vještina mnogo su mi pomogle knjige Big magic, Elizabeth Gilbert i Think like an artist and lead a more creative, productive life, Will Gompertz-a (one su prevedene na srpski a vjerujem i ostale srodne jezike).
Postoji jedna divna knjiga koja je zapravo vodič za trening oslobađanja kreativnosti i mislim da može pomoći mnogima koji su u procesu ostvarivanja svojih potencijala. Knjiga se zove Put umjetnika, autorica je Julia Cameron i mislim da je baš zgodno završiti ovaj razgovor citatom Gustava Junga iz spomenute knjige koji kaže: “Ništa nema tako snažan psihološki utjecaj na okruženje roditelja i na njihovu djecu kao njihova neostvarenost.”
Draga Jelena,
Od srca se zahvaljujem na izdvojenom vremenu,
i priznajem kako odavno nisam vidjela zdraviju ideju iz odnosa majka – kći, a koja je vrijedna dijeljenja. Bravo!
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Razgovarala: Inga Marić
Foto: Jelena Kolarić Radojčin