Pregledavam fotografije nevjerojatnih područja zemaljske kugle na koje je moja noga kročila.
Smijem se i plakala bih u isto vrijeme od zadovoljstva što sam u dubini svoga korijena imala neopisivu žeđ za dalekim zemljama.
I dalje se, ponekad, zapitam – jesam li ovo stvarno bila ja, jesu li ovo prehodala moja stopala? Ali onda osjetim u kostima, cijelom dužinom svoga tijela – toliko uvida i spoznaja.
Toliko uvida u život i postojanje stekla sam upravo putovanjima, i premda ljude put asocira na uživanje i vjerojatno mnogima za to i služi, ja sam ga pak koristila i za druge stvari.
I smatram da je neminovno, svakome tko put konzumira da osjeti glad za više, glad za još.
Jer je zdravo željeti učiti, upijati ili jednostavno živjeti.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Genetski podložna demenciji, vjerojatno bi to bio jedini način da prije smrti zaboravim slobodu koja se smjestila u mom trbuhu i izlazila na oči dok sam u Viñalesu na Kubi jahala konja u suton. Demencija bi bila jedini način da zaboravim kako sam se osjećala dok sam u domu jedne kubanske obitelji osjetila toplinu obitelji na drugom kraju svijeta.
Kako bih zaboravila zlatne niti vilinskog praha što su se prosule Amsterdamom u jesen.
Kako bih ikada zaboravila beskrajno lijepa rižina polja sakrivena na jednom od najljepših otoka na svijetu, kako zaboraviti osmijeh bake sa jednim zubom u glavi dok prodaje pečene baje u China Town-u na Tajlandu, kako bih zaboravila blagost i mir što sam ga osjetila u planinama koje su se zbile na Baliju, otoku Bogova i mirisa jasmina?
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako ne ponijeti sa sobom snažna sjećanja na jednu predivnu večer u Lisabonu dok je svirao Fado?
I nema toga tko bi mi oduzeo uspomene sa Kanarskih otoka dok sam svu pažnju ovoga svijeta podložila liku svoga sina gledajući ga kako se bori sa dinama, i smije se glasno dok mu pijesak ostaje pod prstima.
Što je sa onim kuhanim vinom na glavnom trgu u Talinnu, pri samoj pomisli okus osjećam pod jezikom kao da sam tamo!?
Nema šanse, i nema šanse da ne zasuzim kad se sjetim jutra u Kapadokiji, balona koji nisu letjeli mjesecima zbog pandemije, a koji su u čast svemiru i našoj dobroj komunikaciji sa istim – poletjeli toga jutra kada smo stigli tamo!
Pamtim najljepše kave ispod Starog mosta, u mom Mostaru, penjanja na Dolomite, gubljenje tla pod nogama na portugalskim ulicama – jer Porto i vino zlatna su kombinacija.
Koliko jednostavnosti i napomene što je važno za jedan kvalitetan ljudski život na ulicama Stockholma, Kopenhagena, Aarhusa, Horsensa…
A što je s planovima da pišem knjigu u šarmantnoj Toskani dok jedem masline?
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Ponekad me strah. Strah me čovjeka s vrha jer mi se čini da on nikada nije volio putovanja, strah me je da ima neki oštar plan da oduzme ljepotu što viri u očima mojim, i tvojim.
Jer dok ovo čitaš, i dok se nalaziš na ovom mjestu – ti misliš lijepo, i želiš dobro, i nadaš se i vjeruješ u isto.
Strah me je, jer kud god se okreneš, veliki što uvjerenja imaju da su i od svemira veći – kuju planove za ljude i države. I nije im sveta niti Zemlja, niti plod, niti zelena boja, kao ni roza ili crvena boja ruže, svejedno im je.
Apsolutno im je svejedno, i ne postoji civil, ni žena ni dijete, svejedno je – koliko je stara katedrala, svejedno im je kakvo značenje za tebe ima džamija, svejedno im je kakav je i gdje hram, apsolutno svejedno koliko duša leži u bolnici, svejedno im je za more i morski svijet, svejedno za oblake, kišu, travu, inje, mraz, svejedno za lijekove, hranu, zrak.
Svejedno za nebo prošarano zlatnim bojama dok sunce pada u zalazak.
Svejedno im je za tvoje i moje planove. Svejedno za želje.
Strah me je čovjeka što ne mari za obrazovne ustanove, strah me inteligentnih likova što znanje pretaču u rakete i streljiva. Imam pravo priznati da mi nije svejedno.
Nije mi svejedno zbog svih vas kojima je svejedno.
I nikada neće biti.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Jer na mojoj wish listi stoji puno osmijeha, puno radosnih suza na austrijskim livadama, puno kupanja u moru kod Pelješca i još puno suza na licu moje bake i mene dok se rastajemo na vratima njene kuće.
Jer na mojoj bucket listi stoje Sigiriya Rock, Mont Blanc, Gardens by the Bay, iSimangaliso Wetland Park, Snowdonia, Gullfoss, Kinkaku-ji, Tayrona National Park, Red Square, Masai Mara National Reserve i mnogi drugi. Jer tko bi pored zemaljskih ljepota, nevjerojatnih kreacija prirode mislio o ratu, želio da mu članovi obitelji umiru, i koja majka bi rodila dijete za nesretan svijet?
Hej putnici, hej dobri, hej pametni, hej vi koji molite svaki dan, hej ti koja voliš učiti, hej frizeri, novinari, doktori, i vi koji čitate knjige, i ti koji igraš igrice, hej svi dragi, voljeni, hej svi koji nešto možete (a možemo svi),
i hej cijeli svijete – digni glavu, probudi se!
Ratovi ili skakanje sa padobranom?
Ratovi ili sviranje instrumenata?
… ili trčanje maratona, koncerti omiljenih pjevača, posjećivanje stranih zemalja, domovi iz snova, dječji smijeh, strani jezici, obrazovanje, škole plesa, zalasci ili izlasci sunca, safari, planine, mora, ronjenje, smijeh ili ratovi, kažite mi?
Dok mi sjedimo uvjereni da ne možemo mnogo napraviti ogrnuti svojim dekama, s toplim čajem u ruci, ja se nekako pitam…
Ako je to šačica ljudi koja vodi svijet? Šta je sa nama svima? Jesmo li slijepi pored zdravih očiju?
Otkad je jedna šaka bila jača od 8 milijardi drugih?
PUSTI SVOJ GLAS.
ZA MIR.
Jer ja svoj hoću i jesam.
Inga
Moglo bi vas zanimati i: Kako se smiriti u trenucima kada nas život izbacuje sa tračnica…
Tekst: Inga Marić
Foto: Pexels, Privatna arhiva