Nešto ću vam priznati. Volim putovati. I jučer, dok sam se vraćala s jednog od landranja razmišljala sam o tome što mi sve treba za iduće. “Za četiri dana ići ću tom istom autocestom kojom sad idem prema Zagrebu u suprotnom smjeru”, tješila sam se vraćajući se ‘doma’.
Doma pod navodnicima, jer svoju adresu već neko vrijeme doživljavam više svojom bazom, nego svojim domom. Dugo je trebalo da samoj sebi priznam kako nisam kućni tip i da sam najživlja kad sam negdje. Stoga me nije iznenadilo kad sam pročitala da je i znanost pokušala objasniti zašto su neki ljudi skloniji putovanjima, dok drugi uživaju u toplini i udobnosti svojih domova.
Možemo li se roditi kao lutalice?
Istraživanja su pokazala kako je za našu želju za putovanjima između ostalog zaslužan (ili kriv, ako pitate moje roditelje) jedan od gena, nazvan i ‘genom lutalice’ ili ‘wanderlust genom’, DRD4-7R. 7R je zapravo varijacija gena DRD4 koji djeluje na razinu dopamina, hormona koji uvelike utječe na našu motivaciju i ponašanje i kojeg još nazivaju i hormonom sreće.
dolazi iz njemačkog jezika, a označava snažnu, neodoljivu želju za putovanjem.
Kako su istraživanja pokazala DRD4-7R prisutan je u 20% svjetske populacije i aktivan u 10%, a znanost ovaj gen povezuje i s nemirom, znatiželjom i strasti koju globtrotteri osjećaju. Zanimljivo je i kako je ovaj gen izraženiji u potomaka Europljana koji su stigli iz Europe u Ameriku, što je još jedan od pokazatelja kako je prisutan u onih koji su spremniji na avanturu, pa čak i rizike u istraživanju novih mjesta.
Prije nekoliko godina sam shvatila kako mi je mnogo lakše vratiti se u ‘bazu’ kad već imam neko novo putovanje upisano u rokovnik, nego kad nemam niti ideju o njemu. Tad se na svojoj zagrebačkoj adresi pomalo osjećam kao u krletci. Osjećate li i vi taj nemir zatvoreni u vlastita četiri zida, lako je moguće da je i kod vas prisutan ‘gen lutalice’.
Iako je ‘gen lutalica’ snažan, nije jedini faktor zbog kojeg ćemo poželjeti landrati
Pa ipak, dok jedni jasno povezuju ‘gen lutalice’ i razinu dopamina s onima koje uvijek ‘svrbe tabani’, drugi znanstvenici smatraju da jedan gen ne može biti isključivo zaslužan za naše ponašanje kad je neodoljiva želja za putovanjima u pitanju. Doktorica Cynthia Thomson iz bolnice Richmond u Vancouveru bavi se, pak, načinima na koje ljudi traže uzbuđenje.
Ona ističe kako su u doba dok su ljudi bili nomadi, lovci i sakupljači, one jedinke koje su bile skolnije istraživati nova područja bile uspješnije u preživljavanju i produženju vrste. No, isto tako smatra kako nije samo genetika (ili bar nije samo jedan gen) isključivo zaslužna za wanderlust koji osjećamo.
Veliku ulogu u snažnom porivu da čovjek putuje ima i njegova osobnost, ali i okolina. Mnogi postaju istinski zaljubljenici u putovanja tek kad sretnu nekoga s kim će putovati, jer nisu skloni tome da putuju sami. Drugi čak i ako godinama putuju zbog, primjerice posla, nikad ne razviju takvu ljubav prema putovanjima, već im ona budu tek tlaka.
Neovisno o tome otkud poriv da putujemo, je li nam on zapisan u DNA ili osjećamo želju za putovanjima zbog svoje okoline, jedno je sigurno – ne treba je sputavati, već ju zadovoljiti. Bon voyage!
Tekst & naslovna fotografija: Lucija Biondić aka Gušterica